Pretraga
Close this search box.

Život Svetog Save

PRONALAZAČ PUTA U DIVLJINI

Bilo bi nemoguće voleti Boga, ako ne bi znali da „On voli nas kao prvi.“ Misleći o sebi i svome životu, Sava je u samoći morao otkriti da ga Bog stvarno voli. Ovo saznanje iz ličnog iskustva učinilo je da je i njegova duša gorela ljubavlju prema Bogu. Svu svoju ljubav on je posvetio jedino Njemu. Međutim, takva skoncentrisanost i harmonija bili su ovoga puta narušavani sećanjem na Srbiju. On se nije mogao braniti od tih misli. U toj tišini Isposnice kao iznenadni povetarac dolazile su mu odnekuda misli o Srbiji, šapućući. „Ako me voliš, pomozi moj srpski narod. Produži da mu pomažeš meni za ljubav. Ja sam s tobom.“ Ovo nije bilo prvi put da je usamljenik imao vizije i čuo glasove iz drugog sveta. Sava je imao iskustvo da raspoznaje duhove. On je bio siguran da mu to govori Bog a ne zao duh. Uzalud je možda ponavljao Mojsijeve reči: „Zar nigde ne nađoh pažnju kod Tebe, te sada tovariš na mene teret celog Tvog naroda? Da li sam ga napustio, da mi kažeš. Nosi ih Ti na svojim leđima kao nežni Otac.“ Velike duše su imale običaj da govore sa Bogom s velikom hrabrošću. Tako Psalmopevac viče: „Probudi se, zašto spavaš, o Gospode? Ustani, ne odbaci nas zauvek!“ /Ps. 44, 23/.

Hteo ili ne, Sava poče da analizira srpsku situaciju. Čineći to, on je vrlo jasno sagledao sve negativne sile, koje su se ustremile da razruše njegove pozitivne napore i uticaj. Prva preteća opasnost beše Rimokatolička crkva a druga, bogumilska jeres. Svaka od njih bila je dovoljna da uništi pravoslavni karakter srpskog naroda, ako se ne zaustavi na vreme.

Papska se crkva udaljila od hrišćanskih dogmi, jasno formulisanih od strane apostola i sedam Vaseljenskih sabora. Ona je ubacila u Simvol vere pogrešnu rečenicu o Svetom Duhu. Razvodnila je striktnost hrišćanske etike labavim moralnim doktrinama. Odredila je celibat /neženstvo/ za sva sveštena lica, suprotno faktu da su apostol Petar od Dvanaestorice i mnogi drugi od Sedamdesetorice apostola bili ženjeni ljudi.

Ona je digla papu, kako u crkvenoj, tako i u svetovnoj vlasti, na stepen apsolutnog diktatora. Takva, polu-religijska i polu-vojnička organizacija nije se libila nikakvih sredstava da bi postigla vlast. Mnogo željeni cilj papi za više od hiljadu godina bejaše da, bilo krstom ili mačem, dovede balkanske narode pod poslušnost Rimu. Srpski pravoslavni narod bio je kroz čitav ovaj period prvi bedem protivu takvog agresivnog cilja.

U Savino vreme, pravoslavni Balkan je bio u kandžama latinizma više nego ikada pre. Četvrti krstaški rat poveden je sa papinim blagoslovom, ne da se oslobodi Jerusalim, već da se porobe hrišćani u Carigradu. Rimski patrijarh beše postavljen uglavnom gradu pravoslavnog hrišćanstva, a drugi u Bugarskoj, za vreme Kalojana. Latinsko carstvo bilo je uspostavljeno u Solunu a drugo u Grčkoj. Rimokatolički kraljevi na severu često su bili nagovarani od Vatikana da napadaju i osvoje Srbiju, kako bije mogli romanizirati. Sada, šta Veliki župan može sam da učini? I koliko dugo može srpski narod da se suprotstavlja svim ovim nadmoćnijim neprijateljima bez jake, organizovane pravoslavne crkve? Svaka pravoslavna nacija imala je duhovnu glavu, izuzev Srba. Vaseljenski patrijarh je živeo u izbeglištvu, u Aziji. Stefan stajaše sam kao svetovni vladar, bez snažnog crkvenog autoriteta, koji bi ga podržavao. On neće moći da odoli ovom pritisku sam, bez srpskog arhiepiskopa i nezavisne narodne crkve i narodnih sveštenika.

Druga preteća sila, ne spoljna, već unutrašnja, beše bogumilska jeres. Oni su zapretili ne samo rasturanjem crkve već i države. Raslabljeni u teologiji, oni bejahu vrlo kruti u moralu. Po njihovoj manihejskoj teoriji, Bog je stvorio samo svet duhova, a đavo je stvorio materiju, materijalna tela i materijalni svet. Prema tome, sve su materijalne stvari zle, od zloga stvorene i kao takvih treba ih se kloniti. Oni su se potpuno uzdržavali od upotrebe mesa, vina i ženidbe. Odbacili su Stari zavet i čitali samo Novi i Psalme. Takođe su odbacivali crkvenu jerarhiju, krštenje, sveto pričešće i sve ostale svete tajne, poštovanje crkvenih zgrada, ikona, krstova, svetih moštiju, liturgije, čuda, crkvene kanone i crkvene zakone. Budući vezano za materiju, sve je ovo došlo od đavola. Međutim, oni su zaveli narodne mase asketizmom, koji je poštovan na Istoku od iskoni. Kolevka njihova beše Azija. Isterani otuda, oni se pojaviše u Trakiji i Bugarskoj. U ovoj poslednjoj, njihov vođa beše neki pop Bogumil, po kome je ceo pokret dobio naziv „Bogumili“. Proganjani i u Bugarskoj, oni pređoše u centralnu Srbiju. A kad ih je Nemanja proterao, oni se nastaniše u Bosni. Tamo pustiše svoje korene duboko, izvršivši reformu svoga učenja i organizacije /Dozvoliše upotrebu mesa, vina i ženidbe, zidahu manastire i postadoše patrioti/. Jedno vreme su bili tako popularni, da su brojni prinčevi u Bosni/ Kulin Ban, i Hercegovini /princ Kosača/ postali njihove pristalice i zastupnici, zajedno sa brojnim plemićima i čak nekim romanskim episkopima. Papa naredi krstašima da se dignu protivu njih sa divljačkim mučenjem, prvo u Bosni, a kasnije u južnoj Francuskoj /Pataren, Albigensions/. Ali, uprkos ovim strašnim gonjenjima, oni su se održali više vekova. 1

Sava je smatrao da nasilje nije način da se Bogumili pobede već da to treba činiti ubeđivanjem. Pretpostavljamo da bi ovo bila jedina tačka u kojoj se on ne bi složio sa svojim ocem Nemanjom.

Ali, ko bi nagovorio i naučio Bogumile da se vrate u pravu veru? Svakako ne dvojica grčkih episkopa u Srbiji, a još manje njihovi lakomi sveštenici. Sava je uvideo, da je kako za borbu protiv nasrtaja Rimokatoličke crkve tako i protiv Bogumila, njegovom narodu potrebna čvrsto organizovana nacionalna nezavisna crkva sa arhiepiskopom i dobro školovanim sveštenstvom srpskog porekla.

Takve su misli obuzimale Savu u njegovoj Isposnici. Isto tako, a možda i više, Sava je bio uznemiren neredima u Pravoslavlju Bugarska se neprekidno kolebala između Rimokatoličke i Pravoslavne crkve Bugarski car je već bio priznao papu, te je i sam prešao u rimokatoličku veru. Crkva u Carigradu, usled latinske okupacije grada, bila je podeljena u tri administrativna centra. Punopravni, zakonita patrijarh je bio u Nikeji, u Aziji. Trapezuntsko carstvo je imalo svog crkvenog poglavara, a zapadno Epirsko carstvo je pak priznavalo ohridskog arhiepiskopa. Pravoslavni patrijarhati u Aziji i Africi bili su pod vlašću muhamedanskih sultana. Crkve u Rumuniji i Rusiji bejahu u haotičnom, prelaznom stanju, bez saradnje. Jednom rečju, bilo je svuda više nego žalosno stanje.

Videći očajnu situaciju Pravoslavne crkve kao celine, Sava sa tugom preklinjaše Boga da mu ukaže pravi put za ujedinjenje pravoslavnog sveta i saradnju duhovnih vođa razdeljene Crkve.

Tražilac puta bio je, dakle, i pronalazač puta.

  1. Bogumilska jeres je bila drastično gonjena od nekoliko vizantijskih careva. Neki od slovenskih vladara takođe su je gonili, dok su je drugi tolerisali. Među nemilosrdnim goniteljima bili su veliki župan Stevan Nemanja i bugarski car Borilo. Sinodsko pravilo cara Borila od 1211 godine sadržalo je antibogumilski zakon. Makedonski car Samuilo, srpski kraljevi posle Nemanje, kao i bugarski carevi Kalojan i Asen su je tolerisali.