O globalizmu

Srpski odgovor globalizmu

Mi čekamo Hrista, a ne novo vreme,

novo vreme preti, da će doći onaj,

da će doći onaj, ko je otac laži

nazvaće se Mesijom, prevariće mnoge.

I još jednom kojim putem?

Pitaju nas, kojim putem vi idete, i kojim putem treba ići? Naš je odgovor jasan, i zasnovan je na svetom Jevanđelju i na istorijskoj sudbini našega naroda.

Mi idemo putem krsta Hristova. Ne smemo se ni nagnuti sa toga puta ni levo ni desno, a kamo li sići s njega. Jer propast zjapi s obe strane pravoga puta. S jedne strane je propast bezverstva s druge propast krivoverstva. Mi moramo držati put prave vere, koja nas snaži i veseli. Jer to i jesu istinske odlike vere koja pravo slavi Boga, koja je pravoslavna. Moralna snaga i duhovno veselje.

Mi idemo putem Svetoga Save, koji je išao putem krsta Hristova. Savin put jeste put nacionalne crkve. Duhom Božjim vođen i rukovođen Sveti Sava je izgradio našu nacionalnu crkvu, da se u njoj kao u nekom dobrom sudu čuva životvorno piće Hristove nauke i Hristove sile za srpski narod kroz vekove i vekove. To je jedan odmeren i umeren sud, ni suviše golem ni suviše malen. Jer da je suviše golem, piće bi se lako pokvarilo, a da je suviše malen, presušilo bi. To jest. ni crkveni internacionalizam ni protestantski subjektivizam, nego jevanđelski nacionalizam. Da bi tako svaki narod na svetu uredio svoju crkvu i bio kao jedna porodica Božja, a svi narodi sa svojim crkvama, vezani istom verom, istim duhom i uzajamnom ljubavlju, činili jednu svetu vaseljensku crkvu, jednu veliku porodicu Božju. Ni sa ovoga puta mi ne smemo skretati ni tamo ni amo, da ne bi pali u propast imperijalističkog internacionalizma niti u propast protestantskog subjektivizma. Mi moramo dakle držati put prave crkve, koja nas je vazda herojski snažila, porodično sjedinjavala i nebeski veselila. Jer to i jesu odlike prave crkve, koja pravo slavi Boga — da zapaja i snaži narod jevanđelskim herojizmom, da sjedinjuje narod jednim duhom u jednu Božju porodicu i da veseli narod kao decu Božju nebeskim veseljem.

Najzad mi idemo putem truda i odbrane. Naš je trud dvojak: da živimo verom i da širimo veru pravoslavnu. Naša je odbrana od klerikalizma, od protestantizma i od ateizma. Moramo se neprestano i truditi oko vere i braniti veru. I moramo se bez prestanka truditi na snaženju i odbrani svoje pravoslavne crkve.

Ako neko kaže: juče je bila opasnost po našu crkvu, a danas je ta opasnost prestala, strašno se vara. To je trubač koji svira na spavanje. A mi moramo imati u ovo vreme što više trubača koji će svirati na buđenje, na ustajanje, na pripravnost, na odbranu. Jer onaj „nepomenik“, kome je naš sveti narod sa svojim sveštenstvom osujetio „vaploćenje u formi zakona“, ipak ide po ovoj zemlji kao duh, kao avet, dejstvuje, dejstvuje i dejstvuje.

Žičo, crvena Žičo naša, zar ti nisi preživela sa narodom srpskim narodnu sudbu kroz 700 godina? Ko će bolje od tebe posvedočiti deci Svetosavskoj put kojim treba da idu?