U to vreme, kada je vladika Pavle izabran za patrijarha srpskog, mnoge delegacije i brojni visoki inostrani predstavnici izrazili su želju da se sretnu sa Njegovom Svetošću, da čestitaju na izboru na najveću duhovnu dužnost. Njegovim saradnicima to i nije baš bilo sasvim po volji, jer su strahovali kako će se patrijarh snaći u tim susretima, s obzirom na to da je najveći deo života, kao monah, proveo u manastirima i da nije imao nikakvog iskustva u svetovnoj diplomatiji, gde se često čovek nađe kao ovca među vukovima. Dolazak je najavio i tada dosta aktivni američki ambasador u Beogradu Voren Zimerman. Patrijarh ga je primio u Patrijaršijskom dvoru. Ambasador je preneo pozdrave i čestitke u ime američkog naroda, u ime američkog predsednika i u svoje lično ime. Vodio se razgovor o opštim stvarima, a na kraju ambasador upita patrijarha:
– Čime vam možemo pomoći?
Patrijarh ga pogleda i jednostavno reče:
– Vaša ekselencijo, nemojte nam odmoći, time ćete nam pomoći!
Zimerman se našao zatečenim i nije znao šta na to da odgovori.
Vreme koje je nastupilo pokazalo je da je to bila najmudrija moguća poruka!